Pesme

Disovu poeziju odlikuje prodor u sfere iracionalnog i pretapanje sna i jave.
"Utopljene duše (1911)
Utopljene duše su prva i najznačajnija zbirka poezije Vladislava Petkovića Disa i jedno od ključnih dela srpske moderne. Objavljena 1911. godine, zbirka je naišla na snažne i često negativne reakcije savremenika, koji su je doživljavali kao previše mračnu, dekadentnu i pesimističnu. Uprkos tome, vremenom je prepoznata kao autentičan izraz duhovne i egzistencijalne krize početka 20. veka.
U ovim pesmama Dis razvija prepoznatljiv simbolistički izraz, oslonjen na motive sna, noći, tame, smrti i slutnje. Njegova lirika ne nudi utehu, već svedoči o unutrašnjem nemiru, osećanju izgubljenosti i nemoći savremenog čoveka. Ipak, iza tog mračnog tona stoji duboka emotivnost i ljudska ranjivost, što Utopljene duše čini trajno značajnim delom srpske književnosti.
"Mi čekamo cara" (1913)
Zbirka Mi čekamo cara, objavljena 1913. godine, nastaje u vremenu dubokih istorijskih i društvenih potresa i predstavlja drugačiji, ali podjednako složen sloj Disovog pesničkog sveta. Za razliku od intimne, metafizičke tame Utopljenih duša, ova zbirka snažnije reaguje na stvarnost svog vremena – na rat, kolektivno iskustvo i sudbinu naroda.
U pesmama okupljenim u zbirci Mi čekamo cara prisutan je izrazit patriotski ton, ali on kod Disa nikada nije jednoznačan ni trijumfalan. Iza motiva čekanja, nade i zajedništva kriju se sumnja, unutrašnji nemir i osećanje neizvesnosti. Dis ne peva o pobedi, već o iščekivanju, strahu i istorijskoj sudbini koja se tek nazire.
Ova zbirka pokazuje kako se Disova simbolistička poetika prilagođava ratnom kontekstu: lično i kolektivno, intimno i nacionalno, stapaju se u liriku koja svedoči o vremenu krize bez patosa i idealizacije. Mi čekamo cara tako dopunjuje Disov opus i potvrđuje ga kao pesnika koji je umeo da prepozna i izrazi unutrašnju dramu svog doba.
Pesme van objavljenih zbirki
Pesma Naši dani je Disova pesma u kojoj se izražava dubok osećaj društvene i moralne krize. U njoj pesnik govori o gubitku vrednosti, duhovnoj praznini i licemerju savremenog sveta. Ton pesme je sumoran i kritičan, bez utehe i iluzija.
Pesma Među svojima, nastala 1916. godine u izgnanstvu, govori o unutrašnjem povratku domu i porodici u vreme rata. Daleko od svojih bližnjih, pesnik u mislima obnavlja slike svakodnevnog mira i bliskosti. Pesma ima elegičan ton i svedoči o čežnji, gubitku i tihoj nadi.
Među svojima
Pesma Među svojima nastala je 1916. godine u izgnanstvu, daleko od domovine, u senci Prvog svetskog rata.
