Uroš i Mrnjavčevići
Istorijska pozadina
Posle smrti cara Dušana 1355. godine, ogromno Srpsko carstvo ostaje u rukama njegovog mladog sina, cara Uroša V, koji u istoriji ostaje poznat kao Uroš Nejaki. On je stupio na presto sa oko 15 godina, bez dovoljno iskustva i bez jake podrške plemstva.
U isto vreme, na istorijskoj sceni se naglo uzdiže moćna velikaška porodica Mrnjavčevića, sa Vukašinom na čelu. Vukašin postaje kralj i savladar Urošu (oko 1365), što je bio presedan i znak duboke političke krize. U narodu se ovo kasnije tumačilo kao uzurpacija carske vlasti i početak raspada carstva.
Kopija freske iz crkve Svetog Nikole u Psači koja prikazuje cara Stefana Uroša V i kralja Vukašina.
Carstvo se raspada na oblasne gospodare, a unutrašnje nesloge, sukobi i ambicije vlastele dovode do konačnog poraza na Marici 1371. godine, gde ginu Vukašin i njegov brat Uglješa. Ne dugo zatim umire i car Uroš.
Pozadina i značenje pesme
Pesma „Uroš i Mrnjavčevići“, koju je zabeležio Vuk Karadžić, ne prati doslovno istorijske događaje, već ih pretvara u moralnu i tragičnu dramu. Narod je u njoj sačuvao:
1. Sliku mladog, blagog cara Uroša
On je predstavljen kao dobrodušan, pravedan i nenametljiv — car suviše blag za surova vremena. U epskom pogledu, on nije kriv za propast, već žrtva gordosti i nezasitosti velmoža.
2. Lik Vukašina kao uzurpatora
Mrnjavčevići su u pesmi prikazani kao oni koji se drznu da udare na Uroševu čast i vlast.
Iako istorijski složeniji, u epskoj tradiciji oni postaju simbol velmoža koji ruše carstvo iznutra.
3. Motiv nesloge kao uzrok propasti carstva
Za razliku od istorije, u epici propast ne dolazi od Turaka, već od srpske nesloge, posebno od izdaje i ambicije. To je centralna pouka pesme.
4. Emocionalni ton: žal za carstvom
Pesma je plač za propalim poretkom, za vremenom u kom je carstvo bilo veliko, a junaci složni.
